|
Privatizacija ili
zakup u P.Z.Z.
STVORENA JE
UMJETNA DILEMA jer dileme nema. I jedan i drugi model mogu biti
funkcionalni ukoliko se primjene na način da nisu štetni po struku
i kvalitetu pružene zdravstvene zaštite.
Sadašnji model
zakupa smo uspjeli iz sustava koji je trebao biti od pomoći liječnicima,
pretvoriti u sustav sa mnoštvom nepravdi i nedorečenosti. Umjesto
da smo izvršili pravilnu preraspodjelu pacijenata i zatim
uveli slobodni izbor i izjednačili uvjete rada prisilno
smo liječnike potjerali u zakup u uvjetima u kojima
se nisu svojom krivnjom našli. Tako je mnoštvo liječnika otišlo
u zakup u neadekvatnim prostorima sa nepotpunom opremom i sa manjim
brojem pacijenata od predviđenog standarda. To je rezultiralo velikim
razlikama među liječnicima od uvjeta rada, opreme i mogućnosti rada
do financijskih sredstava potrebnih za preživljavanje. Prema našim
podacima čak 50% timova obiteljskih doktora u Hrvatskoj
nema dostatna sredstva za plaće u visini onih određenih kolektivnim
ugovorom u zdravstvu. U ovakvoj situaciji, mislim da je kontraproduktivno
raspravljati samo o toj umjetnoj dilemi a ne rješavati postojeće
stanje.
Niti sustav
zakupa nije priveden kraju a već se govori o potpunoj privatizaciji.
U Domovima zdravlja još ima 2003 ugovorna subjekta uz 151
ljekarnu u ustanovama, a u zakupu je 2.933 subjekta
uz 592 ugovornih privatnika 377 ugovornih privatnih ljekarni
(odnosi se na 2002. god. kad je članak
pisan).
Mi dakle smatramo da je primarno potrebno ukloniti barem postojeće
razlike među obiteljskim doktorima, koje treba postaviti u približno
iste uvjete, počevši od prostora i opreme do materijalnih uvjeta,
a zatim se može krenuti nakon stvaranja tih preduvjeta, u kompletnu
privatizaciju.
Ordinacija sa
glavarinom od 21.000 kuna mjesečno u današnjim je uvjetima sposobna
izdvajati za plaću koja je garantirana u Domu zdravlja i
od toga
oko 4.000
kuna koristiti za sva druga nužna davanja. Zakup time omogućuje
većini obiteljskih doktora mjesečno preživljavanje sa relativno
malim sredstvima, sigurnost poslovanja zbog mogućnosti odlaganja
plaćanja obaveza, garanciju funkcionalnosti prostora, servisnu djelatnost
Doma zdravlja, dostupnost potrebne dijagnostike i nužnu suradnju
sa drugim djelatnostima, kao i zaštitnu funkciju ustanove i mnoge
druge pogodnosti.
Ministarstvo bi zato trebalo
razraditi modalitete izjednačavanja uvjeta rada sa određivanjem rokova u kojima
su Domovi zdravlja dužni opremiti sve ordinacije prema službenim standardima
opreme i prostora iz sredstava koja se izdvajaju za održavanje zgrada iz
proračuna. Time bi se svima osigurali slični uvjeti rada, a materijalni status
bi trebalo poboljšati stimulativnijim načinom ugovaranja i smanjenjem normativa
(1500+- 30%).
Potpuna
privatizacija obiteljskih doktora i stomatologa, je dakle prihvatljiva, no ona otvara mnoge dileme. Da bi se u nju
krenulo potrebno je najprije riješiti mnoge pravne i organizacione nedoumice, od
sadržaja i načina financiranja Domova zdravlja ili Community health centra,
koordinacije svih zdravstvenih djelatnosti na određenom području do načina
privatizacije tih prostora i opreme. Postojeće županijske zgrade, naročito
sjedišta Domova zdravlja, ne mogu se razdvajati po segmentima, jer su većinom
građene kao funkcionalne cjeline i prodaja pojedinih ordinacija ne bi bila
moguća, zbog mnoštva zajedničkih prostora i nemogućnosti razdvajanja privatnog
od državnog vlasništva. Prodavati bi se realno mogli samo dislocirani objekti i
objekti na terenu u kojima nema službi, koje moraju ostati u Domu zdravlja. Osim
toga, u sredinama gdje takvih mogućnosti nema, moralo bi se omogućiti kreditnom
politikom kupnju ili izgradnju objekata izvan postojećih Domova zdravlja.
Mišljenja
smo da određene djelatnosti moraju ostati u Domu zdravlja, ukoliko želimo
raspolagati sa potrebnim korektivnim elementima koji nam omogućuju sigurnost
provedbe određenih zdravstvenih djelatnosti.
U tom
smislu iz privatizacije bi se morale izuzeti sve preventivne i dijagnostičke
djelatnosti, hitna medicinska pomoć i sanitetski prijevoz, patronaža i kućna
njega, hemodijaliza, PKZ zaštita i barem jedna ljekarna u gradu.
Jasno je,
da ukoliko krenemo tim putem, koji je u biti prihvatljiv, privatizaciju ne
možemo provesti u kratkom roku, već moramo računati na razdoblje od najmanje
desetak godina. Naime, danas je samo manji broj timova u Hrvatskoj financijski
sposoban za podizanje i otplatu kredita, pa će velika većina radije zadržati
postojeće stanje.
Osim toga
nužno bi bilo kod prodaje voditi računa i o radnom stažu liječnika, jer su
liječnici i sestre morali napustiti ustanovu bez isplate otpremnine i drugih
beneficija koje su ostali zaposlenici u državi uživali. Zbog toga i ako se krene
u privatizaciju prostora, sustav zakupa se mora i dalje zadržati, sve dok svi
obiteljski doktori ne budu u materijalnoj mogućnosti da krenu u otkup.
Kod toga treba zapamtiti da privatizacija PZZ nije garancija kvalitete rada ili
garancija jeftinijeg poslovanja, već je to samo jedan od elemenata stimulacije
za takav rad. Moramo shvatiti da našoj PZZ nije potrebna reforma zbog
smanjenja broja izvršioca ili nekih novih financijskih ušteda, kao u bolnicama,
već zbog organizacije stimulativnijeg načina rada i stvaranja uvjeta koji će
omogućiti kvalitetniji, bolje nagrađeni i bolje organiziran rad. Dakle nije
upitan broj Domova zdravlja već je upitna njihova funkcija, način poslovanja i
vrijednost te najčešće jedine zdravstvene ustanove na lokalnoj razini.
Vrijednost i kvaliteta koju treba pozitivnim propisima revalorizirati, ukoliko
želimo jeftinu i kvalitetnu PZZ. Znači privatizacija da, ali postepena, uz
zadržavanje sustava zakupa do stvaranja povoljnijih materijalnih mogućnosti
cijelog društva i uvjeta poslovanja u PZZ i reafirmacija uloge Doma zdravlja kao
kreatora lokalne zdravstvene politike i garanta kvalitete zdravstvene zaštite.
Predsjednik
HDOD
Prim.mr.sc.dr.Bruno Mazzi
|
