PROBLEMATIKA P. Z. Z. U HRVATSKOJ

Sadašnja organizacija primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, obilježena je loše razrađenim sustavom financiranja i lošom preraspodjelom sredstva za zdravstvenu zaštitu, nekvalitetnim sustavom osiguranja, provedbeno i pravno nedovoljno jasno razrađenim sustavom privatizacije, nedovoljno jasno određenim položajem Doma zdravlja, nedorečenom funkcijom liječnika opće medicine i ostalih sudionika P.Z.Z.

Sadašnje stanje, posljedica je nepotpuno provedenih reorganizacija zdravstva iz 80-tih i 90-tih godina, kad se decentralizirano zdravstvo ponovo centraliziralo i kad se krenulo u razgradnju Domova zdravlja s namjerom da se postigne jeftiniji sustav zdravstvene zaštite i prilagodi sustav zapadnim organizacionim shemama. Pri tome se pokušalo uvesti neke preduvjete za implementaciju obiteljskog doktora, kao dokazano najracionalnijeg sudionika u pružanja primarne zdravstvene zaštite stanovništva. U tu svrhu se postojeća podjela zdravstvene zaštite na onu po mjestu rada, školovanja i stanovanja pokušala svesti na onu po mjestu stanovanja. Kako sve te reforme kao i ona posljednja iz 1993. god. nisu dosljedno provedene, mnoge su tvorničke ordinacije a kasnije i školske ordinacije, samo promijenile naziv u ordinaciju opće medicine. Time se zadržalo postojeće stanje sa neracionalno raspoređenom mrežom zdravstvenih punktova i brojem pacijenata, koji je varirao od 600 pa sve do 3000 po ordinaciji.

Do tada nije postojalo pravo na slobodni izbor liječnika već su svi pacijenti nekog područja ili neke tvornice, radne organizacije ili škole raspoređeni u pojedinu ambulantu, pa se javljala velika disproporcija u sastavu i broju pacijenata po ordinacijama. Na taj način stvoren je veliki broj ordinacija na gradskom području sa obično malim brojem pacijenata i manji broj ordinacija na periferiji u kojima je uglavnom broj pacijenata bio veći od tadašnjih normativa. Osim toga, na području gradova su stvarani ogromni Medicinski centri sa preko tisuću zaposlenih, koji su predstavljali spoj primarne i sekundarne zaštite u kojima se primarna zdravstvena zaštita pretvorila u administrativnog poslužioca sekundarne zaštite. U provinciji su se zadržali manji i racionalniji Domovi zdravlja čije su djelatnosti razmjerno kvalitetno obavljale svoju funkciju i čiji su mnogi liječnici bili stvarno obiteljski liječnici. Svi stručni radovi tadašnjih godina ukazivali su na brojne pozitivne elemente takvih manjih Domova zdravlja, kod kojih je postojala teritorijalna podjela pružanja P. Z. Z. i obiteljski tip zdravstvene zaštite.

Škola “Andrije Štampara” na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i nastavni centar u Labinu tih su godina najviše učinili na reafirmaciji obiteljske medicine, što je imalo velikog odjeka u Europi i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Nažalost, državna uprava je obično pristajala na deklarativne izjave o potrebi reorganizacije, uz nedorečene zakonske akte, čime se uglavnom nepotpuno i fiktivno provodila neka reforma a uglavnom se zadržavalo postojeće stanje ili stvarala još teža situacija. Stanje se obično sagledavalo sa gledišta gradske problematike, gdje su potrebe za primarnom zdravstvenom zaštitom, kvaliteta te zaštite i organizacija, bile različite od onih u manjim sredinama i na ruralnom području. Niti novi zakon iz 1993. god. nije zbog neprovođenja njegovih odredbi uspio poboljšati situaciju. Nakon ukidanja Medicinskih centara stvorilo se u gradovima ogromne i nefunkcionalne Domove zdravlja u kojima se spektar rada nije proširio niti unaprijedio, a ukidanjem tvorničkih i školskih ordinacija se samo izvršila promjena naziva u ordinacije opće medicine. Preduvjet koji je bilo potrebno ostvariti u smislu stvaranja ravnomjerne mreže ordinacija sa približno istim brojem pacijenata, nije ostvaren a krenulo se u prisilnu privatizaciju, u kojoj je preko polovice timova opće medicine bez imalo krivnje, u sustavu plaćanja glavarinom, dovedeno do toga da nema dovoljna sredstva niti za plaću garantiranu kolektivnim ugovorom djelatnika u zdravstvu.

Problem velikih i nefunkcionalnih Domova zdravlja nije riješen i umjesto da ih se razbije na veći broj ustanova do najviše 200 zaposlenika, ušlo se u privatizaciju koja je postojeće stanje samo pogoršala. Te su ustanove tako svedene na zaostala hipertrofirana računovodstva, uslužne djelatnosti, upravne strukture, hitnu pomoć, nefunkcionalnu patronažu i pojedine djelatnosti koje još nisu stekle uvjete za zakup ili pojedine djelatnike koji su zbog starosti oslobođeni te obveze. Svi ti ostaci velikih Domova zdravlja su sada u financijskim teškoćama, jer ne mogu isplatiti otpremnine višku zaposlenih i ne mogu podmirivati ogromne režijske troškove postojeće infrastrukture. Osim toga, obično su te ustanove zbog politički postavljenih nestručnih upravnih tijela, loše održavane, slabo opremljene i nefunkcionalne. Posljedica toga su još uvijek loši uvjeti rada i slaba opremljenost mnogih djelatnosti u Domovima zdravlja. Privatizacija u vidu zakupa sa glavarinama koje su kod polovice timova u Hrvatskoj nedostatne za preživljavanje, nikakav sustav kontrole kvalitete rada, neusklađeni normativi usluga i neusklađeni zakonski propisi dovode primarnu zdravstvenu zaštitu u kontinuiranu krizu, koja može samo rezultirati neefikasnom i nekvalitetnom zdravstvenom zaštitom stanovništva koju sada imamo.

NUŽNE PROMJENE U SUSTAVU P. Z. Z. U HRVATSKOJ

Da bi se provela racionalna i efikasna reforma P. Z. Z. nužne su promjene u sustavu financiranja zdravstva, u provedbi zdravstvenog osiguranja i u privatizaciji sustava. Sadašnji način financiranja pokazuje niz slabosti, koje imaju za posljedicu neracionalnu potrošnju, nemogućnost podmirivanja obveza i stimulaciju nerada.

1. Sadašnja izdvajanja za zdravstvo su navodno oko 9% ili 410 US$ po stanovniku, a iz priložene tablice su vidljiva negativna kretanja po zdravstvo u posljednje tri godine.

Smanjenje proračuna za zdravstvo 2001. god. pravdalo se prezaduženošću HZZO-a a ono 2002. god. uvođenjem dopunskog osiguranja s kojim se računalo na temelju 2,3 milijuna potencijalnih osiguranika namaknuti potrebnih 1,8 milijarde kuna. Nažalost osiguralo se samo oko 700.000 osiguranika što je donijelo samo oko 300.000 milijuna kuna s tendencijom smanjenja broja osiguranika u ovoj godini. Time je zdravstvo u posljednje tri godine ostalo zakinuto za 4 milijarde kuna. Jasno je da se sa takvom financijskom konstrukcijom ne može provesti nikakva reforma zdravstva u smislu povećanja kvalitete usluga, spektra usluga, brzine pružanja usluga itd. već se financijskim restrikcijama postiže samo suprotno. Tako i smanjenje budžeta za zdravstvo uz uvođenje dopunskog osiguranja za nedovoljno definirana prava iz ranijeg osiguranja može biti samo kontraproduktivno.

2. Sadašnje svrstavanje zdravstva u državni proračun opet nije riješilo postojeću problematiku. Ukupna sredstva su smanjena, poslovanje zdravstvenih ustanova je otežano zbog komplicirane administracije i neprimjernosti proračunskog računovodstva za ustanove koje dio svojih sredstava privređuju na slobodnom tržištu. je evidentno nedostatno. Ono je po našim procjenama već sa izdvajanjem 2000 god. bilo na gornjoj granici mogućnosti pružanja postojeće razine zdravstvene zaštite stanovništvu. Tada je bilo potrebno odrediti realnu razinu obveznog osiguranja a dopunskim i privatnim osiguranjima omogućiti povećanje prava. Zato je u financiranje nužno uključiti privatna osiguranja i dopunsko osiguranje.
3. Financiranje samo putem glavarine u PZZ, koja je nedostatna kod 50% timova (sada je potrebno dobiti glavarinu od 19.200 kuna mjesečno, da bi se mogli poštivati parametri za isplatu plaća, prema kolektivnom ugovoru u zdravstvu), dovodi do nezadovoljstva kod većine zakupaca i rezultira padom kvalitete rada, napuštanjem vršenja usluga iz preventivne medicine i male kirurgije kao i svih zahvata koji su povezani sa materijalnom potrošnjom. Kako je realno nemoguće u slijedećem desetljeću razviti takav sustav kontrole kvalitete rada koji bi garantirao kvalitetu usluga, nužno je uvesti stimulativniji sustav financiranja, plaćanjem usluga iz male kirurgije sustavom usluga x cijena, kao i usluga preventivne medicine putem dodatne glavarine. U svrhu racionalizacije potrošnje treba pak izabranom liječniku dati-odrediti sredstva za polikliničko konzilijarne usluge i laboratorijske usluge po osiguraniku. Prisilna privatizacija u zatečenim uvjetima s pripadajućim pacijentima, većinom samo sa segmentom populacije(samo domaćice i penzioneri, ili samo školska djeca ili samo radnici itd.), dovela je do nemogućnosti obavljanja funkcije obiteljskog doktora. Osim toga dovela je i do velikih nepravdi, prisilivši oko 50% liječnika u PZZ na zakup u neadekvatnim prostorima i sa nepotpunom opremom te nedovoljnim financijskim sredstvima za preživljavanje. Zbog toga je nužno postojeći sustav revidirati i uvesti kombinirani način plaćanja i to paušalom koji bi garantirao minimalne osobne dohotke garantirane kolektivnim ugovorom u zdravstvu i glavarinom koja bi morala postati stimulativni element izvršenja preventivnih usluga i usluga iz male kirurgije(npr. 15. 000 kuna paušala + 40 kuna po pacijentu za usluge male kirurgije i 20 kuna za preventivni program, plaćeno sustavom usluga x cijena). To je jedini način da se prebrode postojeće razlike u sustavu zakupa, dok se one postepeno pozitivnim normativnim aktima ne izmijene. Osim toga treba smanjiti i postojeći standard i prilagoditi ga stručnim kriterijima sa najviše 2000 pacijenata po ordinaciji (tj. minimumom od 1000, optimumom 1500 a maksimumom od 2000). U interesu HZZO je, da se čim veći broj usluga izvrši u ipak najjeftinijoj PZZ i time rasterete bolnice i polikliničko konzilijarna služba, a ujedno osigura egzistencija i rastereti liječnike u zakupu, jer će jedino na taj način osiguranik dobiti kvalitetnu ugovorenu uslugu. Sadašnji sustav naime, prisiljava mnoge liječnike u svrhu preživljavanja, na smanjenje spektra usluga i naplatu i onih usluga koje bi morale biti besplatne. Osim toga, u neravnopravan odnos su postavljeni specijalisti u PZZ, koji primaju istu glavarinu kao i liječnik početnik, a HZZO-u mora biti interes kvalitetniji liječnik u PZZ i kao takvog ga mora stimulirati.
4. Financijska sredstva koja su namijenjena Domu zdravlja su nedostatna pa već sada 90% sredstava ide na isplatu plaća, a mnogi Domovi zdravlja zbog većeg broja nerentabilnih timova zaostalih nakon završetka zakupa, nedostatnih sredstava za režijske troškove i investicijsko -amortizacijske troškove iskazuju negativno poslovanje. Situacija se u zadnje vrijeme nešto popravila sa dodjelom sredstava za investicijsko održavanje Županijama. Nažalost mnoge Županije ta sredstva dodjeljuju većim djelom svojim bolnicama, pa opet mnogi Domovi zdravlja ostaju zakinuti.
5. Mnogi Domovi zdravlja, naročito u turističkom pojasu su prisiljeni održavati sa vlastitim sredstvima sustav hitne pomoći kojeg HZZO u svojim standardima ne predviđa a zakonska obveza lokalne zajednice, županije i turističke zajednice da tu djelatnost sufinanciraju je nedorečena, pa ju svi izbjegavaju. Tako na primjer svi gradovi Istre ostvaruju prosječno po 2 milijuna noćenja i dovoljno bi bilo da se iz turističke pristojbe izdvoji već 30 lipa po gostu da se ta služba održi i razvije na primjernoj razini.
6. 6. Sustav financiranja od strane HZZO onemogućuje primanje pripravnika na rad, kojima se refundira samo pola plaće, upućivanje na specijalizacije jer ih Dom zdravlja sam mora plaćati i zapošljavanje novog kadra, jer su sredstva u ustanovi i kod zakupaca premala da bi se mogle platiti zamjene kod stručnog usavršavanja, bolovanja, godišnjih odmora ili ispomoći.

SUSTAV OSIGURANJA

1. Sadašnji način obveznog osiguranja nema određenu razinu i strukturu zdravstvenih prava i usluga, pa osiguranik ima sva prava, koja se jednostavno financijski predviđenim okvirima ne mogu zadovoljiti. Određeni prosjeci prava na razini RH kao npr. 1 kućna posjeta u 4 godine, 1 zdravstvena njega u 33 godine itd., koji su neodređeni u odnosu na pojedinog osiguranika, kao i brojčano limitirana prosječna prava na recepte, uputnice itd., dovode često do nemogućnosti korištenja ugovorenih prava, nezadovoljstva osiguranika i nezadovoljstva zdravstvenih djelatnika. Osim toga su i izvor stalno prisutnih poremećaja odnosa između liječnika i pacijenta, jer su liječnici postavljeni u položaj zakidanja pacijenta u pravu na zdravlje. HZZO mora upravo razviti mehanizme zaštite tog odnosa želi li kvalitetniji rad u PZZ.
2. Zbog neodređene razine obveznog osiguranja ne može se razviti pravo dopunsko osiguranje, koje bi omogućilo porast zdravstvenog standarda, već se stvara surogat takvom osiguranju kojim se ustvari nadoknađuje manjak sredstava za osnovno osiguranje a ne povećavaju se prava osiguranika. Osim toga nema racionalno razrađenog sustava cijena zdravstvenih usluga, što sve ide na štetu i liječnika i osiguranika, te je nužno revidirati sustav i sadržaj ugovaranja.
3. Monopol na tržištu zdravstvenog osiguranja postavlja HZZO u poziciju apsolutnog vladara koji određuje sve uvjete financiranja, ugovaranja, cijena usluga, pa čak i broja zaposlenika u upravi Doma zdravlja. Posljedica toga je apsolutna ovisnost Domova zdravlja i onemogućavanje poslovanja u vidu samostalnog ekonomskog čimbenika na tržištu zdravstvenih usluga, što je i u suprotnosti sa postojećim Zakonom o ustanovama. Taj monopol je doveo do toga da se Dom zdravlja tretira kao neprofitna organizacija što je također u suprotnosti sa Zakonom o ustanovama i da se Domu zdravlja kod financiranja zadržava dio sredstava namijenjenih tekućem investicijskom održavanju i proširenoj reprodukciji iz kojih se do nedavno vršila nabava često nepotrebne i neadekvatne opreme bez konzultiranja uprave i zatim se prisiljavala ta ista zdravstvena ustanova na dugogodišnja obročna plaćanja tako nabavljene opreme.

SUSTAV PRIVATIZACIJE

1. Je pravno i provedbeno nedovoljno jasno definiran iz čega proizlazi mnoštvo sadašnjih problema u kojima se nalazi Dom zdravlja i PZZ. Privatizacija mnogih djelatnosti u Domu zdravlja, koja je provedena bez potrebnih predradnji(kao što su konsolidiranje mreže zdravstvenih punktova pa do približnog izjednačavanja uvjeta zakupa) dovela je do mnogih nepravilnosti i nepravdi, koje su rezultirale ničim zasluženim ogromnim razlikama kod zakupaca. Pojedinci tako ostvaruju zakupom neto primanja od preko 15.000 kuna mjesečno a drugi manja od 3.000 kuna, što nije ničim pa niti realnim radom opravdano.
2. Domovi zdravlja su ostali bez jasno određenih funkcija i ovlasti a nedorečenost propisa onemogućuje koordinaciju rada sa zakupcima, kontrolu kvalitete rada i poštivanje ugovornih obveza (o radnom vremenu, zamjenama, plaćanju režija itd. ) S druge strane Zakon o zdravstvu nalaže Domu zdravlja brigu o kontinuiranosti provedbe zdravstvene zaštite i niz drugih pravnih obveza u svrhu pružanja kvalitetne primarne zdravstvene zaštite stanovništvu na svom području. Dom zdravlja bi osim elemenata grupne prakse, morao zadržati i elemente stručnog nadzora, servisne usluge, preventivnu djelatnost, dijagnostiku, organizaciju hitne pomoći i Z.Z. turista te garanciju provedbe Z.Z. na određenom području.
3. Izdvajanje djelatnosti za specifičnu Z.Z. školske djece i HE službe u Zavod za javno zdravstvo dovelo je do prekida suradnje sa liječnicima i Domom zdravlja a time je dovedena u pitanje svrsishodnost tih službi, te narušena stručna postavka o neodvojivosti preventivnih od kurativnih aktivnosti i djelatnosti.
4. Patronažna služba organizirana po teritorijalnom principu u postojećem sustavu izabranih liječnika u zakupu, izgubila je mogućnost koordinacije rada, jer na svom području patronažna sestra u gradu ima po dvadesetak liječnika. Izdvojenost te službe bez nadzora i suradnje sa općom medicinom dovodi u pitanje svrsishodnost te inače vrlo važne zdravstveno-socijalne službe.
5. Postojeći sustav dežurstva treba pretvoriti u sustav hitne pomoći. Zbog sadašnjeg standarda svi Domovi zdravlja sa manje od 40. 000 stanovnika dobivaju sredstva za organizaciju službe dežurstva(službe u kojoj bi liječnici opće medicine nakon radnog dana u svojoj ordinaciji morali odraditi još 8 sati u službi hitne pomoći) Takav način rada je nekvalitetan, neefikasan i kadrovski teško primjenjiv. Većina liječnika opće medicine nije zbog svojih psihofizičkih sposobnosti u mogućnosti uz svoj redovan posao raditi u smjenama u hitnoj pomoći, koju većina Domova zdravlja u manjim mjestima mora održavati. Sustav hitne pomoći je nužno održavati na svim područjima sa jačim prometom i turizmom zbog pokrivanja hitne pomoći na cestama i moru, ali i zbog stečenog zdravstvenog standarda na određenom području kojeg je nemoguće smanjivati. Zato bi svaki Dom zdravlja iznad 20.000 stanovnika morao imati sustav hitne pomoći sa barem jednim timom u smjeni, ukoliko želimo govoriti o kvalitetnoj Z.Z. stanovništva. Današnji stavovi Ministarstva zdravstva o centralizaciji hitne pomoći na Županijskom nivou sa stvaranjem nove ustanove, su neprihvatljivi iz više razloga. Hitna pomoć, ako želi biti efikasna mora biti organizirana na manjim teritorijalnim jedinicama, da bi se osigurala brzina intervencije koja je bitan faktor pružanja takve pomoći. Formiranjem nove ustanove onemogućuje se potrebna obnova kadra i prisiljava se te djelatnika na ostanak u toj službi i u dobi iznad 45 god, koja se smatra gornjom dobnom granicom za tu djelatnost. Osim toga, upravljanje dislociranim punktovima u drugim gradovima se pokazalo nemogućim i kontraproduktivnim, a jedinstvo akcije i jednakost standarda se može postići i bez objedinjavanja, pa tako zamišljenu organizaciju treba odbaciti.
6. Higijensko-epidemiološka služba i preventivna školska medicina su izdvojene iz Doma zdravlja i pripojene HZZJZ. Time je došlo do razdvajanja kurativne i preventivne zaštite što je stručno neosnovano. Školska medicina se pretvorila u evidencijsku službu bez efekata po zdravlje školske djece a higijensko-epidemiološka zaštita je naročito na turističkom području gdje je bila dobro organizirana doživjela smanjenje spektra rada i pad broja usluga, kao i pad kvalitete rada zbog pomanjkanja kontrole nad dislociranim punktovima. Tako da te djelatnosti pod hitno treba vratiti u Dom zdravlja.
7. Patronažu i kućnu njegu, nužno je zbog efikasnosti i kontrole objediniti. Patronažu bi trebalo povezati sa obiteljskom doktorima na način da bi na 3 liječnika dolazila jedna patronažna sestra i jedna sestra njegovateljica. Sadašnji sustav privatizacije kućne njege pokazao se lošim zbog nemogućnosti kontrole i slabe koordinacije rada te stimuliranosti na fabriciranje usluga i nekvalitetan rad. Kućnu njegu se može organizirati i u sklopu grupne liječničke prakse ali nikako kao samostalnu djelatnost.
8. Dijagnostičke djelatnosti, koje su privatizirane (RTG i UZV, biokemijski lab. ), nužno bi bilo vratiti u Dom zdravlja zbog financijske nemogućnosti tih jedinica zakupa da zanavljaju skupu aparaturu i opasnosti da zbog toga prestanu funkcionirati.
9. Ljekarne su također privatizirane osim manjeg broja, u pojedinim Domovima zdravlja i Ljekarničkim ustanovama. Sa stručne strane zbog osiguravanja opskrbe sa svim potrebnim lijekovima nužno bi bilo zadržati barem po jednu ljekarnu u svakom Domu zdravlja ili Ljekarničkoj ustanovi.
10. Kemodijalizu treba osigurati u svim dislociranim gradovima sa više od 9 pacijenata na dijalizi s time da nabava opreme i materijala, kao i stručni nadzor budu unificirani na nivou države.
11. Polikliničko-konzilijarna služba mora biti sastavni dio svakog Doma zdravlja udaljenijeg od 50 km od bolnice. Ona se može organizirati i za nekoliko Domova zdravlja zajedno.
12. Stacionari i Mini bolnice su stručno neosnovane, makar su te djelatnosti potrebne iz socijalnih razloga. Zbog toga ih se ne smije ukidati dok se ne stvore adekvatni starački domovi i Hospiciji.
13. Model privatizacije i sadašnjeg zakupa je trebao biti stimulativan po liječnika, i morao je financijski rasteretiti HZZO, što se nije dogodilo pa je to bio osnovni razlog neuspjeha te reforme. Ministarstvo zdravstva umjesto da ispravi navedene pogreške, sada planira kompletnu privatizaciju zakupljenog prostora, misleći valjda da će time skinuti s vrata brigu o ustanovama PZZ i da će prodajom prostora namaknuti potrebna sredstva za pokrivanje sadašnjih deficita. Dakle opet nije razlog podizanje kvalitete PZZ, već neki interesi pojedinaca koji valjda kupovinom i kasnijom preprodajom zdravstvenog prostora misle ostvariti korist. Svakom iskusnijem liječniku PZZ-te je jasno da je prodaja zdravstvenog prostora u državnim ustanovama stručno i zakonski neosnovana. Dakle privatizacija prostora se može provesti samo u dislociranim objektima, ukoliko se kompletan objekt proda ili na način da se osiguraju urediti za izgradnju ili kupnju vlastitog prostora izvan postojećih Domova zdravlja. Privatizacija osim toga otvara pitanje priznavanja prava na smanjenje cijene otkupa ili određene privilegije pri podizanju kredita razmjerno godinama rada u tim prostorima, kao i beneficija zbog neisplaćenih otpremnina pri odlasku iz ustanove. Također, ta privatizacija ne smije biti prisilna, već se mora dozvoliti svakome da sam odluči hoće li ostati u zakupu ili će krenuti u otkup. Naime materijalne mogućnosti mnogih naših liječnika su loše, pa privatizacija ne smijete uvjete još više pogoršati.
14. Obiteljski doktor - nosilac PZZ. Taj cilj je nužno postići ukoliko želimo razviti kvalitetan sustav PZZ. U tu svrhu treba specijalizirati oko 1500 liječnika opće medicine u roku od 13 godina. Tim liječnicima je potrebno omogućiti da u skrbi imaju sve dobne skupine i čim veći broj kompletnih obitelji. Osim toga potrebno je i stvoriti takve materijalne uvjete poslovanja da je svakom takvom liječniku garantirana egzistencija i omogućen rad uz sve prije navedene mehanizme stimulacije rada i kontrole kvalitete. Grupna praksa mora biti slobodan izbor svakog liječnika i može se formirati samo ondje gdje za to postoje uvjeti(od potrebnog broja liječnika do dobre suradnje i zajedničkog interesa). Kompletna privatizacija tu može biti samo stimulacija ka boljoj zaradi i garancija povratka barem dijela uloženih sredstava pri odlasku u mirovinu a nikako garancija kvalitete usluga ili veće sigurnosti pacijenta, jer se to postiže samo kvalitetnom kontrolom rada i stimulacijom preventivne djelatnosti.

Predsjednik HDOD-HLZ
Prim.mr.sc.dr.Bruno Mazzi